Sa prezasićenošću sam počela da se srećem pre godinu dana. Isuviše je bilo mnogo obaveza. Mislim, uvek je bilo previše obaveza, ali tada sam se umorila od svega i verovatno je sve došlo na naplatu. U tom trenutku sam bila poslovna žena sa kontinualnim razvojem karijere, univerzitetski profesor, majka, vlasnik nekoliko kućnih ljubimaca, domaćica, predsednik sportskog udruženja, trener i na kraju i sportistkinja koja teži boljim rezultatima i novim rekordima. Bilo je izuzetno teško. Deca su išla u školu, trebalo je voziti ih do škole i nazad, voziti ih na treninge, pomagati im oko školskih obaveza i učenja, obezbediti obroke svima, držati kuću urednom, veš opran i sređen, završavati poslovne obaveze na fakultetu, pisati projekte, radove, voditi diplomce, držati časove, a nakon svih odrađenih obaveza kasno uveče posvetiti se svom treningu koji uglavnom traje dva sata i zahteva dobro trčanje sve vreme... Stalno su mi se motale misli po glavi kako treba uraditi ovo ili treba uraditi ono. Spisak u mojoj glavi je stalno rastao. Sa rastom spiska rastao je i moj konstantan pritisak u glavi i osećaj bespomoći. Toliko puno želja i planova, a malo mogućnosti da se sve postigne. Stalno sam premotavala po glavi šta treba uraditi i stalno ponavljala sebi: "Treba da uradim ovo. Treba da uradim ovo...".
Sa sve većim pritiskom moj umor je rastao iz dana u dan. Bila sam u situaciji da mi je teško bilo da se pokrenem da bilo šta uradim. Obaveze su samo rasle usled moje nemogućnosti da radim jednu po jednu stvar. Nije im bilo kraja, koliko god da bih radila. Stalno se preispitivala da li ću videti kraj ako neke od poslova uradim. Ali ne, ako završim jedan posao, pojavljivala su se još tri. Bilo je isuviše deprimirajuće. Kraja nigde nije bilo. I meni se jednostavno nije ustajalo iz kreveta, jer sam znala da koliko radim, biće potrebno joj raditi. Totalno sam se mentalno paralizovala. Bojala sam se da nešto ne zaboravim i zato sam se stalno preispitivala i sve te obaveze držala u glavi i konstantno mislila na njih. Međutim, to mi je očigledno samo otežavalo situaciju u kojoj sam se nalazila.
Bilo je potrebno osloboditi se tog pritiska, koji me nije gurao unapred već naprotiv, vraćao unazad. Bilo je potrebno obezbediti mir u životu, sređene misli i poboljšati efikasnost u izvršavanju svih poslova, pa sam pokušala da osvestim šta se zaista dešava.
Moje misli tada uglavnom su bile da ne mogu da postignem sve, da ne mogu više da podnesem pritisak, da ne mogu uraditi sve. Bila sam isuviše iscrpljena. Sve te misli su mi kreirale osećanje prezacićenosti. Sa takvim osećanjem radimo uglavnom sledeće dve aktivnosti. Prvo, budemo u nemogućnosti da bilo šta uradimo, što se i desilo, ili drugo, podstičemo se da sve završimo, užurbavamo se konstantno i nalazimo se u strašnom stresu da sve moramo da završimo. Tada ljudi uglavnom zaboravljaju da misle o sebi, da se zdravo hrane i da vežbaju, ne spavaju dobro i onda sagore. Ja sam imala sreću sa te strane jer sam sportistkinja, pa je to zahtevalo da moram zdravo da se hranim i redovno treniram. Ali, nisam vodila računa o sebi, nisam mislila na sebe, na svoj odmor i postizanje mira. Postajemo isuviše iscpljeni i zbog takvog stanja većina ljudi se i razboli. Na svu sreću, ja sam ovakvu vrstu problema prepoznala na vreme, tako da nisam došla do stadijuma razboljevanja. Rezultati ove dve aktivnosti su da vode u neproduktivnost.
Ono što sam shvatila je da prezasićenost nije nešto što se dešavalo meni, to je nešto što se dešavalo u meni. Prezasićenost se kreira mislima.
Postoje četiri tipa misli koje drže u stanje prezasićenosti: 1) crno beli način razmišljanja; 2) trebalo bi; 3) perfekcionizam; 4) misli koje dolaze od potreba drugih ljudi
1) Crno beli način razmišljanja
Ovaj način razmišljanja nastaje kada mislimo ekstremno. To je kada naš mozak vidi stvari u svetu ovakvim ili onakvim. Primeri misli koje imamo na pameti su sledeće: "Nikada neću ovo završiti. Ovo je previše za mene." Kod ovakvog načina razmišljanja ne vidimo da se može i deo neke obaveze završiti i da možemo i tada da osetimo ispunjenost i zadovoljstvo. Jednostavno ne vidimo da je svet pun sivih nijansi i da se mogu neki kompromisi napraviti. Mi vidimo da ako ne možemo sve da podnesemo, onda ne možemo ni jedan deo svega toga da podnesemo. Treba da posmatramo da možemo da podnesemo na primer 70% i da je to odličan rezultat. Ono ošto je bitno je zapravo da možemo da podnesemo neki deo i da treba da budemo zadovoljni time. Ovaj način razmišljanja izaziva zbunjenost, stres i prezasićenost.
2) Trebalo bi način razmišljanja
Trebalo bi iskazi su iskazi koji govore o teme šta bi trebalo da uradimo. Postavljamo očekivanje sebi šta treba da uradimo. Mi postavljamo takvo mišljenje a da nismo uzeli u razmatranje trenutnu situaciju u kojoj se nalazimo. U normalnim uslovima kada nismo toliko preopterećeni ovakve misli nas mogu motivisati.
3) Perfekcionizam
Na primer, neki e-mail treba da bude savršen i onda provedemo sat i po u njegovom sastavljanju, a moglo je da traje petnaest minuta. U ovakvom slučaju vršimo veliki pritisak na nas. Treba nam mnogo vremena da završimo jednostavne zadatke. Onda, što nam je duža lista aktivnosti koje trebamo da uradimo, to ćemo više onda da krenemo da paničimo, jer za svaku aktivnost nam je potrebno puno vremena da je uradimo. Ovo takođe vodi u osećaj prezasićenosti.
4) Misli koje dolaze od potreba drugih ljudi
Ovo stvara problem kada imamo nešto u planu da završimo, a onda iskrsne neka druga stvar koju je izazvala potreba drugih ljudi. Jave se drugi sa svojim spiskom potreba za koje smo potrebni mi da ih izvršimoi onemoguće nam da onda završavamo ono što je bilo na našol listi planiranih aktivnosti. Ovakve situacije stvaraju dodatni pritisak nad već zahtevnom situacijom i mi se onda praktično nalazimo na početnoj tački naših aktivnosti iako smo onda uradili puno odrugih aktivnosti koje su nam iskrsle. To se meni veoma često dešavalo i na poslu i u privatnom životu. Deca stalno izlaze sa svojim potrebama, a povrh svega pojavi se i moja majka sa njenim. I dešava se da stalno radim nešto, a da sam stalno na početku i da zapravo nijednu od planiranih svojih aktivnosti nisam uradila. Takvo stanje definitivno vodi u osećanje prezasićenosti. U ovom slučaju treba napraviti prioritete i proceniti situaciju. U redu je da sve dečije potrebe ne budu majkama na prvom mestu i ovo nije nešto što karakteriše loše majke. U redu je odbiti dete i reći mu da nije trenutak i da nešto ne može da se uradi odmah. Biće negodovanja, ljutnje, ali to treba prevazići. Primer ovakve jedne misli je sledeći: "Ne mogu se odazvati odlasku na neki rođendan, druženje ili žurku i bojim se da ako se ne odazovem da me više nikada neće pozvati." ili "Bojim se da će se naljutiti na mene u slučaju da se ne odazovem pozivu." Zatim, teško je nekome nešto da uradi, a onda se nudim da pomognem jer mi je žao da se ta osoba muči. Mišljenja sam da na ovaj način pokazujem svoju kolegijalnost. Međutim, ja ne stižem ni svoje obaveze da uradim, a već se prihvatam drugih i ostajem prekovremeno da radim kako bih sve postigla. Naime, pogrešno je zauzeti se na taj način i u redu je ne prihvatiti nečije druge obaveze.
Zaključak
Možemo biti prezasićeni događajima izazvanim u društvu, na poslu i životom uopšteno, ali ono što treba da zapamtimo je da osećaj prezasićenosti kreiramo sami našim osećajem. Stvar je kako mi mislimo o svim tim stvarima i kako ih doživljavamo. Naše misli kreiraju osećaj prezasićenosti.
Da bismo bolje organizovali naše misli i aktivnosti, na raspolaganju nam je dosta alata i modela za personalni menadžment samo je potrebno naći koji alat nam najviše odgovara. Na primer, da li su to to-do liste, notifikacije, zapisivanje po kalendaru, mape uma itd. ili možda kombinacija nekoliko njih, to zavisi od naših ličnih preferencija i onoga što je nama najrazumljivije. Ja lično koristim mape ume za personalni menadžment iako je njihova osnovna namena za hvatanje beleški i lakše predstavljanje znanja. Nađite najzgodniji vama, sigurna sam da će doprineti boljoj organizaciji i boljem osećaju o ostvarenim rezultatima na dnevnom nivou.
0 Comments